Šta je post-traumatski stresni poremećaj?

Govorimo o tome šta je post-traumatski stresni poremećaj, kako i zašto se javlja, i koji su najbolji načini da se pomogne nekome ko ima PTSP.
Govorimo o tome šta je post-traumatski stresni poremećaj, kako i zašto se javlja, i koji su najbolji načini da se pomogne nekome ko ima PTSP.

Razumevanje post-traumatskog stresa

Mogu da prođu meseci i godine od nekog traumatskog iskustva pa do pojave (PTSP).  Post-traumatski stresni poremećaj može itekako da utiče na naš život. Ovaj tekst opisuje uzroke i simptome i govori nam kakvu pomoć da potražimo.

Sadržaj:

  • Šta je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP)?
  • Koji su simptomi?
  • Šta uzrokuje (PTSP)?
  • Zašto se kod nekih javlja a kod nekih ne javlja?
  • Kako da se izborim sa (PTSP)?
  • Koje pomoći su mi na raspolaganju?
  • Kako prijatelji i porodica mogu da pomognu?

Šta je post-traumatski stresni poremećaj?

Termin post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) ili post-traumatski stresni sindrom (PTSS) koristi se da imenuje niz simptoma koji mogu da se razviju kao odgovor na naše traumatsko iskustvo, to je često odloženi odgovor (reakcija).

Samo slušanje vesti o događajima kao što je bombaški napad ili samoubistvo može imati trajni uticaj na nas. Ako prisustvujemo nekom takvom događaju to će nas vrlo uznemiriti. Isto tako ako smo svedok nečega traumatskog po nas, učesnik saobraćajne nezgode ili seksualnih i fizičkih napada ova iskustva mogu da izazovu duboka emotivna oštećenja.

Neki koji su prošli kroz (PTSP) su imali prigovor na upotrebu termina ’poremećaj’ zato što vide takve reakcije kao potpuno normalne i kao razumljiv odgovor na abnormalne događaje. Ali bez obzira na to da li se koristi termin ’poremećaj’ ili ’sindrom’ dijagnoza priznaje da postoje događaji i iskustva izvan naše kontrole koja mogu da nas preplave strahom i užasom i dovedu do psiholoških problema.

Koji su simptomi?

Ako smo bili suočeni sa traumatskim iskustvom možemo da u početku osećamo emocionalnu utrnjenost i osećaj uznemirenosti. (PTSP) ne mora da se pojavi odmah ali pre ili kasnije razvićemo emocionalne i psihičke reakcije i promene u našem ponašanju, što može da uključi i neke od dole navedenih primera.

Oživljavanje aspekta traume:

  • Flešbek (osećaj da se trauma dešava iznova);
  • Uznemiravajuće slike i misli;
  • Noćne more;
  • Intezivan stres prilikom sećanja na traumu;

Izbegavanje prisećanja:

  • Stalna okupiranost nekom obavezom;
  • Izbegavanje situacija koja nas podsećaju na traumu;
  • Osećaj da smo odvojeni, odsečeni, emotivno utrnuli;
  • Osećaj da nema poente planirati budućnost;
  • Poremećen san;
  • Razdražljivo i agresivno ponašanje;
  • Nedostatak koncentracije;
  • Ekstremna opreznost;
  • Panična reakcija na sve što podeseća na traumu.

Ovo su prilično uobičajene reakcije na traumatski događaj i mnogi misle da će simptomi nestati vrlo brzo. Ali ako traju duže od mesec dana ili su veoma izraženi onda možemo dobiti dijagnozu (PTSP)-a. Možemo imati i druge simptome kao što je fobija, teška anksioznost ili depresija, možemo razviti disocijativni poremećaj ili samoubilačke misli.

Nema ograničenog vremenskog perioda na reakciju traume, neki mogu da razviju simptome i mnogo godina posle traumatskog događaja.

 Šta izaziva (PTSP)?

“Počeo sam da se osećam drugačije posle godinu dana od kad sam napustio vojsku, bio sam naprasit, nisam spavao dovoljno i počeo sam da pijem. Imao sam flešbekove i učestale košmare, bio sam se izgubio u flešbeku dok sam noću autoputem vozio kamion.”

 

Termin (PTSP) je prvi put opisan na američkim veteranima Vijetnamskog rata ali problem postoji mnogo duže pre toga, ali pod drugim nazivom. U toku prvog svetskog rata veliki broj vojnika tada je patio od: ’shell shock’, ’soldier’s heart’ ili ’battle fatigue’. Simptomi ovih termina su isti kao i simptomi (PTSP)a.

Danas (PTSP) može da opiše simptome bilo kakve traume a ne samo rata.

Postoji veliki broj trauma što izaziva (PTSP)

  • Lična trauma;
  • Nasilni kriminal;
  • Seksualno ili fizičko zlostavljanje;
  • Saobraćajna nesreća;
  • Poteškoće tokom porođaja.

Deca koja su zlostavljena ili bila svedoci nekog strašnog događaja mogu da razviju (PTSP). Možemo razviti (PTSP) i ako nismo direktno povezani sa događajem  npr.: ako smo izgubili rođaka ili neku nama dragu osobu u nekoj katrastrofi, radnici hitne pomoći ili u službi za spasavanje, izbeglice i raseljena lica itd.

 

“Događaj koji je izazvao moje traume desio se pre 20 godina kad sam bio vatrogasac, počeo sam da budem uznemiren bez pravog razloga, sve mi je bilo emocionalno, osećao sam se ranjiv i nezaštićen.”

 

Zašto se kod nekih javlja (PTSP) a kod drugih ne javlja?

Pretpostavlja se da 3% populacije ima neki oblik (PTSP)-a. Svako može da ga razvije ali ne razvijaju ga svi u istoj meri.

Postoji veliki broj mogućih objašnjenja za to:

Strah za svoj život –  situacija u kojoj druga osoba umire a gde smo mislili da ćemo mi umreti. Dokazano je da ljudi koji su učestvovali u ratu često razviju (PTSP).

Štetne namere – veštačke katastrofe posebno koje se odnose na nasilje, terorizam ili eksplataciju ljudi mogu izazvati trajnije i bolnije emocionalne posledice nego neka prirodna nepogoda.

Svesna sećanja – ljudi koji ostanu svesni tokom traumatskog iskustva podložniji su (PTSP)u zbog užasnog sećanja ugraviranog u um dok oni koji izgube svest su zaštićeniji.

Lične okolnosti – naša lična istorija može da nas učini sklonijim (PTSP)u. Ako je traumatski događaj izaziva uspomene na ranije potisnuto iskustvo efekat može da bude mnogo gori. Slično tome je i ako se istovremeno borimo sa nekim drugim emotivnim problemom.

Osećaj krivice – ponekad posle traume se osećamo krivim kao da smo mi odgovorni za događaj ili mislimo da smo mogli da učinimo više u toj situaciji. Istraživanja su dokazala da u ovakvim slučajevima su veće šanse da razvijemo (PTSP).

Kako da se izborim sa (PTSP)om?

Posle traumatskog događaja često se osećamo utrnulo, dezorjentisano, ne želimo da pričamo o tome. Najviše će nam tad biti od pomoći praktični saveti, informacije i podrška. Da pričamo o svojim osečanjima je možda i najbolji način da se suočimo sa iskustvom. Svako će imati svoje jedinstvene reakcije, možemo pričati sa rodbinom, prijateljima ili da potražimo stručnu pomoć. Važno je da imamo sa kim da pričamo kada se odlučimo na to, ne treba da na silu pričamo ako ne želimo. Istraživanje je dokazalo da ispitivanje posle traumatskog iskustva je vrlo loše jer može da nam vrati flešbekove i prouzrokuje noćne more. Mnogi prolaze kroz period poricanja posle žalosti ili traumatskog iskustva. To može da nam koristi jer ima efekat kao ’nesvestica’ što nam daje na vremenu, prekidanje takvog stanja je loše jer može da nam izazove (PTSP).

Međutim ako traje nekoliko meseci ili godina može postati duboko ukorenjen i izazvati ozbiljne probleme. Možemo postati ekstremno napeti dugo nakon traume, možemo početi sa izbegavanjem situacija koje nas asociraju na to, tako da nam život postaje ograničeniji. Neretko možemo da uključimo drogu i alkohol u pokušaju da se izborimo sa bolnim osećanjima i sećanjima.

Koje pomoći su mi na raspolaganju?

Ako patimo od uznemirujućih simptoma nekoliko meseci od traume treba da se obratimo svom lekaru opšte prakse koji će da nas uputi na specijalističku pomoć ( psihijatar, psiholog, psihoterapeut) gde mogu da nam pomognu da kroz niz sesija se izlečimo od (PTSP). Ako smo preživeli dugoročna zlostavljanja ili mučenja tad možemo dobiti dijagnozu ’složeni ptsp’ što zahteva mnogo dugoročnije i intezivnije lečenje nego kog ljudi sa trenutnom traumom.

 Sledeći tretmani su osmišljeni da pomognu u lečenju (PTSP)a

  • Kongitivna bihevioralna terapija (KBT) je zasnovana na promeni načina na koji posmatramo stvari, pokušavajući da prilagodi negativne načine razmišljanja u pozitivne.

Ako smo prošli kroz traumatično iskustvo imajmo na umu da ćemo izraziti negativno osećanje vezano za to, takođe razni okidači mogu dovesti do sećanja na to i neželjena osećanja. Kbt pomaže da prepoznamo ta očekivanja a često i negativna osećanja vezano za njih i da pronađemo koristan način kako da reagujemo i ponašamo se.

“Posle nekog vremena otišla sam na kongitivnu terapiju. Pričanje o vatri mi je bilo teško ali vremenom sam procesirala uspomene i zaustavila flešbekove, sada su nestali a ja mogu da se vratim svom normalnom životu”

  • Lekovi  – mnogi ljudi sa (PTSP)-om takođe proživljavaju depresiju a uzimanjem antidepresiva mogu se ublažiti mnogi od simptoma.

Ne treba da pristupamo bilo kakvoj terapiji pre 4 nedelje od traume jer u tom periodu možemo da se sami oporavimo, međutim ako simptomi traju duže od od ovog perioda onda treba da potražimo stručnu pomoć. Terapija obično traje od 8-12 nedelja a nekad i duže u zavisnosti od okolnosti i tezine simptoma.

Lekovi će nam biti ponuđeni u sledećim slučajevima:

  • Kliničke depresije;
  • Problemima sa spavanjem;
  • Odbijamo psihoterapiju.

Kako prijatelji i porodica mogu da pomognu?

Ako osoba želi da govori o svojim iskustvima saslušajmo je bez osuđivanja. Podstaknimo je da potraži stručnu pomoć takođe pokušajmo da je odvratimo od izbegavanja situacija koja je asociraju na traumu.

Najbolje da se i mi sami prvo posavetujemo sa lekarom opšte prakse kako da se ponašamo i kako možemo adekvatno da pomognemo osobama koje imaju post-traumatski stresni poremećaj. [/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Prethodni tekstNapad panike: šta je i kako ga kontrolisati
Sledeći tekstStrah od ružnoće: šta je i kako se manifestuje
Dr sci.med. Petar Vojvodić
Psihijatar, REBT Psihoterapeut i doktor medicinskih nauka. Osnivač Specijalističke psihijatrijske ordinacije i udruženja za mentalno zdravlje Psihocentrala, Beograd.