Suportivna psihoterapija

Psihoterapija podrškom

Suportivna psihoterapija

Suportivna psihoterapija je teška za definisanje, jer svi oblici psihoterapija imaju elemente podrške.

Prihvatljiva definicija bi bila:

pomoć kroz podršku u dužem vremenskom intervalu, kako bi osoba vodila svoj život na zadovoljavajući način, bez osiromašenja.

Suportivna psihoterapija, pre svega, a često i isključivo, nastoji da otkloni nepovoljno dejstvo simptoma i spoljašnjih činilaca, da ojača postojeće mehanizme odbrane, mehanizam kontrole i da uspostavi ravnotežu u zahtevima prilagođavanja. Nema za cilj da menja ličnost i karakter osobe, ali nekad se takve pozitivne promene dogode.

Najbitniji činioci ove psihoterapije su emocionalna bliskost, doživljaj osobe da je shvaćena i prihvaćena. Prepoznati, svesni aspekti odnosa osobe prema terapeutu mogu da budu model za razumevanje odnosa sa drugima. Koristi se transfer, ali se ne interpretira. Po nekima umeren intenzitet pozitivnog transfera može biti od koristi, kad se pojavi idealizovan transfer treba biti oprezan, dok negativni ispoljen transfer treba analizirati i redukovati.

Većina oblika suportivne psihoterapije se prepliću i nije ih preporučljivo razdvajati, posebno kad su u pitanju ventilacija, sugestija i persuazija.

Ventilacija (pričanje o onome što osobu muči)

Oslobađanje od svih neprijatnih sadžaja u svesti. Pošto je to oblik ekspresivne psihoterapije mogu nastupiti abreagovanja (pražnjenja onog što osobu muči na vrlo ekspresivan način), ili periodi katarze, što dovodi do unutrašnjeg rasterećenja. Osim toga, na ove svesne sadržaje, mogu se nadovezati i elementi podsvesnih koji se takođe mogu koristiti.

Sugestija (davanje predloga)

Svesno i odabrano korišćenje subjektivnog uticaja u cilju otklanjanja tegoba. Daje odlične efekte kad je uspostavljen pozitivan transfer, jer se radi prvenstveno o emocionalnom prenosu.

Persuazija (ubeđivanje)

Je varijanta sugestivne metode, ali je više bazirana na logičkim zabludama, tj. na mišljenju, nego na emocijama. Sastoji se od nagovaranja, ubeđivanja, obrazlaganja, kako bi se osoba izvela iz zablude.

Hipnoza

Bila je značajna u početku razvoja psihoterapije, ali je napuštena u okviru psihoterapije lečenja. Bazirana na prepuštanju drugome, ima za cilj da razreši neke aktuelne probleme u kratkoročnom periodu posle hipnoze.

Autogeni trening

Je vežba ovladavanja autonomnim nervnim sistemom, od relaksacija koja se temelji na autosugestiji. Terapeut je pasivni učitelj, osoba sam izvodi terapijsku akciju.

Muzikoterapija

Može biti receptivna (slušanje) i aktivna (izvođenje). Stvara atmosferu smirenosti i opuštenosti, a može biti i dopunski metod relaksacije kod individualne i grupne psihoterapije.

Art terapija (terapija umetnošću)

Koristi se u cilju okupacione, socio i psihoterapije. Ona je posrednik između neverbalne ekspresije i govora, nosi poruku, stvara komunikaciju između osobe i terapeuta. Ranije se koristila uglavnom kod psihotičnih poremećaja i dece, kao način izražavanja i razumevanja. Poslednjih godina sve više i kod neurotičnih poremećaja u kombinaciji sa suportivnom REBT i KBT psihoterpijom, individualnom ili grupnom.

Prethodni tekstŠta je privlačnost i zašto nas neke osobe privlače?
Sledeći tekstFizička aktivnost: Da li ste znali koliko je plesanje zdravo?
Dr sci.med. Petar Vojvodić
Psihijatar, REBT Psihoterapeut i doktor medicinskih nauka. Osnivač Specijalističke psihijatrijske ordinacije i udruženja za mentalno zdravlje Psihocentrala, Beograd.