Bilingvizam, u svom najužem značenju, podrazumeva znanje dva jezika. Često se kaže da jezik znamo onda kada na njemu mislimo, sanjamo i računamo. Neki stručnjaci veruju da su bilingvalna deca samo ona koja dva jezika usvajaju od rodjenja, dok drugi tvrde da se drugi jezik može naučiti i kasnije u toku života. Istraživanja pak pokazuju da u prvih šest meseci života dete ima sposobnost da sa jednakom lakoćom usvoji bilo koji glas, bilo kojeg jezika sveta. Posle šestog meseca medjutim dete počinje bolje da razlikuje glasove sopstvenog jezika ali teže usvaja glasove koji ne pripadaju njegovoj jezičkog grupi.

Ukoliko se oba jezika usvajaju paralelno, od rodjenja, bitno je da se roditelj uvek obraca detetu na istom jeziku

Tako na primer poželjno je da majka sa detetom uvek priča samo na srpskom, a otac samo na nemačkom. Na ovaj način bilingvalna deca lakše prave diferencijaciju medju jezicima. Jedan od jezika može se u jednom periodu razvijati brže, a u drugom sporije od konkuretnog  jezika.

U početku bilingvalna deca u istoj rečenici najčešće mešaju oba jezika. Primećeno je da ova deca kasnije progovore, dok se nalazi u vezi sa čitanjem ne podudaraju u potpunosti. Smatra se da je deci koja u porodici pričaju jedan jezik, a van porodice drugi nešto lakše. Naime jezik koji se usvoji u porodici služi kao baza za usvajanje drugog jezika. Sa obzirom da se jezici ne usvajaju uporedo već sukcesivno redje dolazi do brkanja jezika.  Stručnjaci kažu, da bilingvistima možemo nazvati i one koji jedan jezik znaju bolje od drugog, ali u tom slucaju govorimo o asimetricnom bilingvizmu. Kada govormo o kognitivnim funkcijama, neka istraživanja pokazuju da su biligvalna deca spretnija u rešavanju problemskih zadataka i da postižu veći skor na testovima fluidne inteligencije.

Multitasking

Takodje često se navodi da su bilingvalna deca bolja u multitasking zadacima jer imaju razvijenije sposobnosti inhibicije i preusmeravanja pažnje. Iako ovo možda intuitivo može delvati tačno, sa obzirom da za jedan pojam imaju dve reči od kojih  u komunikaciji vrlo brzo moraju odabrati onu pravu, postoje i istrazivanja koja pokazuju da bilingvisti ne pokazuju bolje rezultate u zadacima brzog preusmeravanja pažnje (na primer od deteta se traži da karte slaže po boji, a onda se iznenda promeni kriterijum slganja i sada dete ima zadatak da složi karte prema obliku koji je na njima nacrtan npr krug na krug, kvadrat na kvadrat itd). Ono oko čega se većina istraživača slaže, jeste da u odraslom dobu deca koja su od ranog detinjstva učila više od jednog jezika kasnije oboljevaju od demencije i alchajmerove bolesti budući da znatno duže zadržavju visok nivo kognitivnog funkcionisanja. Kod osoba obolelih od alcahajmerove bolesti jezik koji je kasnije stečen u poznim stadijumima bolesti može se potpuno izgubiti, dok se maternji jezik čak i ukoliko nije bio aktivno korišćen može ponovno pojaviti.

Ukratko učenje stranog jezika u bilo kom uzrastu možemo shvatiti kao mentalnu vežbu koja pomaže našem mozku da se razvija i « ostane u kondiciji«

Zanimljivost:

Kada govorimo o psihoterapiji poznato je da ukoliko dodje do emocionalnog distresa i jakog emocionalnog odgovora osoba pribegava dominatnom jeziku tj. maternjem jeziku. Usled traumatskog iskustva i disocijativnih poremecaja ličnosti jedan od jezika može biti naprasno zaboravljen. Najčešće je osoba u mogućnosti da ga se priseti i aktivno ga koristi samo u odredjenim situacijama. U ovakvim slučajevima treba obratiti pažnju na funkciju jezika u traumatskom iskustvu osobe. Moguće je da naglim zaboravljanje jezika osoba želi da potisne traumu ili da jezik iščezava u onim situacijama koje osobu podsećaju na traumatko iskustvo iako u realnosti, u tom trenutku, osoba ne mora biti ugrožena.

Prethodni tekstIntervju o Ortoreksiji – Srbija Online i dr Petar Vojvodic
Sledeći tekstStrah od propuštanja
Marija Manojlović
Master kliničke psihologije, sertifikovani REBT psihoterapeut. Iskustvo u radu sa decom, adolescentima i mladima u Srbiji u Francuskoj.