Strah od mraka, pojavljuje se obično oko 3. ili 4. godine i može biti prisutan do oko 11. godine detetovog života. Istraživanja pokazuju da skoro sva deca imaju strah od mraka. Kada deca ne mogu da prevaziđu strah od mraka do odraslog doba, strah se može pretvoriti u fobiju koja narušava kvalitet svakodnevnog funkcionisanja. Fobija od mraka se zove niktofobija.

Strah od mraka se kod dece javlja sa razvojem mašte i pošto je mašta kod dece jaka, deca teško prave granicu između izmišljenog i realnosti. Kako odrastaju, uticaj mašte se smanjuje, te deca od 7. godine života mnogo lakše izlaze na kraj sa neprijatnim situacijama i lakše kontrolišu strahove. Istraživanja pokazuju da je strah od mraka dečiji strah koji se poslednji prevaziđe.

Deca se nikada ne plaše samog mraka, već „onoga što je u mraku“. Deca misle da su u mraku čudovišta, duhovi, zmije, baba roge… takođe, starija deca se mogu plašiti provalnika, nasilnika jer oni obično „dolaze“ kada je mrak.

Iako je strah od mraka razvojni strah, on može biti pojačan različitim iskustvima deteta poput ostavljanja samog u mraku, previše gledanja televizije i filmova u kojima ima strašnih scena (čudovišta, duhova, ubistava, krvi…), čitanja strašnih priča, gledanja slika čudovišta, nasilja u porodici, seksualnog zlostavljanja dece, saobraćajnih nesreća ili drugih traumatskih iskustava.

Deca predškolskog uzrasta mogu sisati palac ili mokriti u krevet, postati razdražljiva i odbijati da spavaju sama. Ako se strah pojača simptomi mogu biti i mnogo izraženiji, poput osipa, bolova, ubrzanog i otežanog disanja, gušenja, pojave mučnine, promene apetita itd. Kada su simptomi izraženiji potrebno je potražiti savet stručnjaka jer simptomi narušavaju kvalitet detetovog života, a mogu narušiti i normalan razvoj deteta.

Kako pomoći detetu da prevažiđe strah od mraka?

Nikako ga nemojte plašiti pričama da će, ako ne bude dobro, doći babaroga, da će ga odvesti cigani ili da ako bude dobro, da će čudovišta otići.

 

Najbolja stvar koju kao roditelj možete da uradite jeste da razgovarate sa detetom o njegovim strahovima. Da ga ne ismevate i minimizujete njegove strahove. Jer tada deca mogu osetiti stid i krivicu što se plaše, a strah je normalno ljudsko osećanje i normalno je da se razvojno javi kod većine dece! Možda čudovišta i duhovi nisu realni, ali strah jeste.  Detetu treba razumevanje i podrška. Potrebno mu je da se oseća sigurno i zaštićeno. Objasnite detetu šta je to strah i pomozite mu da shvati da je to normalno. Kažite detetu da ga razumete i da ste se i vi u njegovim godinama toga plašili.

Važno je da budete dosledni u vaspitanju svog deteta. Jasna struktura pojačava detetovo osećanje sigurnosti. Detetu je važno da ima strukturu u obrocima i odlasku na spavanje. Stoga, neka dete ide uvek u određeno vreme na spavanje. Neka odlasku u krevet prethode iste aktivnosti, poput kupanja, pranja zuba, potom ušuškavanja u krevet, pričanje kratkih priča koje su opuštajuće… – sve ono što relaksira dete. Pomazite dete, poljubite ga i izađite iz sobe sa rečenicom da mu želite laku noć.

Nemojte dozvoljavati da dete spava sa vama. Za dete je važno da savlada strah od mraka, a spavajući sa vama odmažete detetu da stekne veštine da izađe na kraj sa svojim strahovima. Dakle, objasnite mu da je potrebno da spava u svojoj sobi. Upalite noćnu lampu koja emituje prigušenu svetlost. Deca mogu bez problema da spavaju uz noćnu lampu a da im to ne naškodi.

Možete se dogovoriti sa detetom da ga povremeno obiđete da vidite kako je. To može biti na 5-10 minuta ili par sati…

Pronađite neki predmet koji detetu pruža sigurnost. To može biti ćebence, plišana igračka ili noćna lampa.

Nemojte reći svom detetu da ćete proveriti da li ima čudovišta ispod kreveta. Tako samo učvršćujete njegov strah.

S obzirom da različita neprijatna i traumatska iskustva, poput razvoda, smrti člana porodice ili kućnog ljubimca, rođenja bebe povećavaju rizik od pojave strahova i anksioznosti, nemojte ignorisati veći problem nego razgovarajte sa detetom o tome i potražite savet stručnjaka.

Uz pomoć i razumevanje roditelja, većina dece vrlo brzo počne bolje da podnosi ovaj razvojni strah. Ali ako se strah od mraka nastavi potrebno je konsultovati dečijeg pedijatra o tome da li je potrebno uključiti psihologa ili psihoterapeuta.

Prethodni tekstIzbegavajući poremećaj ličnosti
Sledeći tekstKako nam crtež deteta otkriva njegova osećanja i osobine?
Aleksandra Crvenić Pacek
Master pedagog i sertifikovani REKBT psihoterapeut. U svom radu primenjuje REBT, KBT i Shema psihoterapiju.  Autor i Trener psihoedukativne organizacije Psihocentrala.