Veze: zašto donosimo pogrešne izbore?

Stalno ulazite u veze i na kraju završavate razočarani? Pitate se kako baš Vi uvek nailazite na neke probleme? Da li je moguće da namerno pogrešno birate?
Stalno ulazite u veze i na kraju završavate razočarani? Pitate se kako baš Vi uvek nailazite na neke probleme? Da li je moguće da namerno pogrešno birate?

Ponovo ste na poznatom kauču kod Vašeg terapeuta. Jastuci su nesto tvrđi, verovatno ih je skoro zamenio. Gledate se. On zna zašto ste tu, zato Vam je i tako teško da počnete, teško je priznati još jedan poraz. Na kraju uzdišete i počinjete. “Ja ne znam zašto se stalno lepim za pogrešne.”

U ovakvim situacijama skloni smo da svu odgovornost prebacimo na druge. Naši momci ili devojke su krivi što nas iskorištavaju, što zloupotrebljavaju naše slabosti i tako dalje. Naravno da je sve ovo istina, ali kada su baš svi takvi, moguće je da podsvesno namerno biramo da ulazimo u veze sa takvim ljudima. Sigurno niko od nas ne želi da se oseća loše, konstantno nervira i na kraju završi u istoj tački iz koje je krenuo. Zašto bi onda pravili pogrešne izbore?

Stilovi vezivanja

Kada smo deca veoma smo usmereni na svoje roditelje, oni nas svojim ponašanjem uče mnogo čemu, pa tako i izražavanju ljubavi. Na taj način formira se afektivni stil vezivanja. Najčešća su 3 stila: siguran, anksiozni i izbegavajući. Ponekad se može javljati i mešani, anksiozno izbegavajući stil. 

Siguran stil vezivanja nastaje kada roditelji u kontinuitetu odgovaraju na naše potrebe, kako fiziološke tako i emotivne. To su ljudi koji imaju poverenja u svoju vezu i momka / devojku. Mogu biti razdvojeni, ali kada treba mogu biti i bliski i izražavati ljubav. 

Anksiozan stil vezivanja nastaje kada roditelji nekonzistentno odgovaraju na detetove potrebe. Tako recimo, majka može skakati čim dete zaplače da mu da da jede, ali i da ga potpuno ignoriše ostatak vremena. Prezaštićuje dete jedan dan, a sutradan ga ni ne primećuje. Ovakva deca nikad ne znaju na čemu su sa svojim roditeljima, pa rastu u ljude koji takođe ne znaju na čemu su sa partnerima. Zbog toga traže konstantnu pažnju, privrženost i gotovo su nesposobni da budu sami.  

Izbegavajući stil nastaje kada roditelji uopšte ne obraćaju pažnju na svoje dete. To dete uči da se samoreguliše, a takav odrasli u odnosima ima problema sa intimnošću i vezivanjem. Oni ne znaju da iskazuju emocije, a vreme sa partnerom ih pre svega guši. Češće i lakše se vezuju za materijalno.

Vaš afektivni stil vezivanja veoma može uticati na izbor, jer on u neku ruku upravlja i time kakvu ljubav tražimo. Na primer, ukoliko imate anksiozan stil veoma je moguće da ćete se vezati za osobu koja će vas izbegavati, jer ste navikli da nečju ljubav morate da “jurite”. 

Poznato

Naš mozak i psihički sklop je skloniji da se drži poznatog. Nepoznate situacije znače potencijalnu opasnost, ili da će se u okviru njih odigrati scenario koji ne možemo predvideti. Zato biramo ono što nam je poznato, čak i kada je štetno za nas. Na primer, ako su se Vaši roditelji stalno svađali (ili se još uvek svađaju) verovatno ćete i Vi birati partnere sa kojima ćete često ulaziti u sukob. Često svesno želimo upravo suprotno, međutim, suprotno je nepoznata situacija na koju nismo navikli. Ovakva “navika” ne mora poticati samo od posmatranja roditelja, već i od sopstvenog iskustva u vezama. Obratite pažnju na svoje prethodne veze i odnose, ako imaju nešto zajedničko što Vam je smetalo veoma je moguće da ste to i birali. Pošto je za nas nešto novo često zastrašujuće, kada zaista krenemo da menjamo svoj izbor često ulazimo u iskušenje da odustanemo. Zato je potrebna hrabrost i istrajnost, sve dok nam “novo” ne postane uobičajeno.

Samo vrednovanje

Neki od nas sebe vrednuju samo onda kada pomažu drugima. Pomažemo im da ostvare svoj pun potencijal, ili da budu “bolje”. Mi smo im potrebni, dakle vredni smo kao osobe. Na taj način biramo prijatelje, pa i partnere. Sa druge strane, mi sami retko dobijamo iz ovakvih veza, te se osećamo neispunjeno i istrošeno. Ipak osećaj da smo vredni samo onda kada smo potrebni onemogućava nam da oformimo drugačije veze i na taj način završavamo u začaranom krugu. Ukoliko sebe često hvatate da svoje izbore branite sa “Ali znaš kakav/kakva bi mogao/la biti”, ili da se u sebi više fokusirate na potencijal osobe a ne na to kakva jeste, onda se ovaj pasus odnosi na Vas. U ovom slučaju pre svega je potrebno promeniti način na koji vrednujemo sebe. Shvatiti da smo vredni kao pojedinici, bez uslova, bez da druge spašavamo.psihoterapija, psihijatrijski lekovi i psihodijagnostika daju odgovor na pitanje kako da resim problemSvi mi imamo različite obrasce koje ponavljamo u ponašanju. Mnogi od njih su zdravi, ali oni koji nisu se mogu promeniti. Priznavanje svoje odgovornosti, iskreno sagledavanje svojih šablona i promena nikada nisu laki. Na kraju balade koliko god uvid i transformacija bili bolni korisniji su od tvrdoglavog držanja za stare obrasce i konstantnog ponovnog otvaranja istih rana.