Rodno nasilje može obuhvatati fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje nad žrtvom. Kako dolazi do različitih vidova i stepena nasilja i zašto nasilje često kulminira u fizičkom okršaju bolje ćemo razumeti ukoliko pogledamo točak moći i kontrole (slika preuzeta sa interneta) koji objašnjava dinamiku rodno zasnovanog nasilja.

Kao što vidimo nasilnik/ca može koristiti različite taktike (upućivanje pretnji, manipulisanje decom, izolacija žrtve..) kako bi u odnosu održao/la kontrolu i uspostavio/la odnos zavisnosti u kome žrtvi simbolički i praktično oduzima moć. Interesantno je da se neke od stvari koje smo pobrojali u nekim konzervativnim “mačo” ili liberalnim “feministički” nastrojenim kulturama smatraju u izvesnoj meri poželjnim i/ili opravdanim. Na primer neprestalna želja za kontrolom kretanja kao i manje ili više agresivni ispadi ljubomore tumače se kao znakovi ljubavi ili još opasnije kao znakovi slabosti. Neophodno je znati da su upravo ova ponašanja ona koja prethode psihičkom i fizičkom nasilju nad žrtvom. Naime kada partner/ka iscrpi sve navedene resurse a idalje ne uspeva da održi moć i kontrolu u velikom broju slučajeva pribećiće nasilju.

Kako počinje

Prva epizoda psihičkog i fizičkog nasilja često predstavalja šok za ženu ili muškarca. Žene se najčešće navode kao žrtve fizičkog nasilja ali statistika i naučna istraživanja pokazuju da su žene do 10% češće nasilne i agresivne prema svojim muškim partnerima a razlog zbog čega se akcenat stavlja na muškarce kao počinioce nasilja je veća šteta koju nanose zbog razlike u fizičkoj konstituciji (meta analiza u prilogu). Nakon nasilnog incidenta nasilnik/ca se kaje i moli za oproštaj ali ne preuzima autentično odgovornost za svoje postupke. Na primer kao obrazloženje sopstvenog ponašanja on/ona često navodi da je bio isprovociran/a, pa stoga možemo čuti rečenice tipa „Da ti nisi…ja nikad ne bih…“;  „Mnogo mi je žao ali dovela/doveo si me do izbezumljenja… “. Vidimo da su iz perspektive govornika razlog i uzrok njegovog/njenog ponašanja van njega/nje. Naravno ne smemo iz vida izgubiti kompleksnost i složenost interakcije u partnerskim odnosima, ali ni to da svaki pojedinac snosi odgovornost za svoje postupke.

Nakon prvog fizičkog incidenta nasilja sledi „period medenog meseca“ u kome se  žrtvi posvećuje dodatna pažnja i u kome se odnos rehabilituje i obnavlja. Posle ovoga odnos se neprimetno vraća u normalu, nakon čega dolazi do postepenog građenja napetosti. Građenje napetosti ogleda se u uskraćivanju zahteva ili potreba ženi, mužu i deci, što vremenom u dovodi do psihičkog i fizičkog nasilja. Bitno je napomenuti da se vreme između dva nasilna incidenta progrsivno skraćuje jer nabrojane faze sve kraće traju.  Takođe u literaturi se spominje izostanak faze „medenog meseca“, kod odnosa ovakve dinamike koji dugo traju.

Sama žrtva prolazi kroz tri faze viktimizacije

  • U prvoj fazi u periodu građenja napetosti žrtva pokušava maksimalno da ispravi sve ono što joj/mu partner/ka zamera i time preuzima odgovornost za nasilje. U ovoj fazi žrtva se najčešće neće obraćati za pomoć jer ne doživljava partnera kao nasilnog već uzrok problema traži u svom ponašanju.
  • U drugoj fazi viktimizacije žrtva prepoznaje obrazac nasilja i odlučuje se da traži pomoć. Najčešće će se poveriti bliskim osobama  (prijateljima, porodici), te je neophodno ohrabriti je/ga kako bi preduzela/preuzeo dalje korake.
  • U trećoj fazi viktimizacije žrtva je iscrpljena/iscrpljen nasiljem te joj/mu je teško da na nasilje odgovori bilo čime drugim osim „sindromom prilagođavanja“.  Žrtva ne vidi izlaz iz situacije te je se u ovoj fazi mogu čuti rečenice tipa „Nije momenat“;  „Treba sačekati da se deca izvedu na pravi put“ itd. U nedostatku socijalne i ekonomske podrške žrtva se često vraća nasilniku/nasilnici, nakon čega je nasilje još intenzivnije i brutalnije.

Nasilje poništava sve naše granice i  celokupan integritet ličnosti

Stoga je bitno osvestiti, šta je ono što nas u odnosu privlači i na koji se način dominacija, kontrola i moć raspoređuju i uspostavljaju u odnosu, kako bismo prevenirali nasilje. Ne treba zaboraviti da zajednica, mediji i tradicija u mnogome oblikuju i definišu poželjan partnerski odnos i raspored „snaga“ u njemu.