Isceljenje traume, 2.deo: šta nakon reči?

bezbednost, bol, briga, isceljenje, pomoc, post-traumatski stresni poremećaj, sigurnost, Strah, trauma, traumatična sećanja, traumatični događaj
Oporavak od traume zahteva da se bolne emocije temeljno obrade

Bez obzira koje unutrašnje resurse koristili za pokretanje isceljenja, ne možemo sve sami. Trauma, kao i depresija, predstavlja poremećaj u kome se osoba najčešće osamljuje, a u izolaciji ovakva stanja se neće poboljšati. Da bismo se oporavili, neophodni su nam kontakt i bliskost.

Faza 1: Prekid kola

Ukoliko električni sistem opteretimo sa previše energije i stimulcaije, aktiviraćemo prekidač i sve će se u potpunosti isključiti. Čovekov nervni sistem možemo uporediti sa električnim kolom- kada je preopterećen stimulacijom i velikom opasnošću, kao kod traume, takođe se gasi, i u radu ostavlja samo osnovne funkcije. Ljudi ovo stanje opisuju kao otupelost, šok, ili prazninu.

Intelektualno, isključi se od 50 do 90% kapaciteta mozga. Emotivno- ne osećamo ništa. Duhovno smo u krizi, ili smo se u potpunosti predali i ništa više nema smisla.

Fizički, funkcionišemo na osnovnom kapacitetu. Svi zdravstveni problemi koje smo možda imali pre traume, takođe su stavljeni na pauzu, i vraćaju se tek po završetku iste.

Kada sistem krene da se oporavlja i kada može da podnese malo stimulacije i dodatne energije, a čovekovom sistemu je suđeno da proba da se oporavi, i da traga za ravnotežom- i osećanja počnu da pronalaze svoj put nazad.

Faza 2: Povratak osećanja

Većina ljudi nije iskusila toliku traumu da im je neophodna profesionalna pomoć; mogu da porade na svojim osećanjima uključujući bliske osobe. Pričaju im svoju priču, iznova i iznova, jer im je to neophodno. Ovo je sredstvo pomoću koga se trude da odagnaju teška osećanja vezana za loša sećanja.

Što više uspemo da osetimo, isceljenje je potpunije.

Izražavanje osećanja može imati više formi. Za neke je to razgovor. Za neke ipak pisanje. Na koji god način da pričamo svoju priču, važno je da budemo saslušani.

Suočavanje sa sopstvenom pričom  dozvoliće nam da emotivno iskusimo događaj i sagledamo njegovu realnost.

Postoji četiri oblika u kojima se osećanja mogu vratiti. Prepoznajte koji od njih je vaš, a koji vaših voljenih. Svaki od njih zahteva drugačiji pristup.

Efekat kapljice – osećanja liče na kapanje- javljaju se polako, ali postojano.

Beg sa mesta udesa – neke ljude osećanja pogode sa intenzitetom, budu zastrašujuća, i kao jedini izlaz vide beg. Mogu ih izbegavati danima, nedeljama, ili mesecima, da bi ponovo osetili snažan nalet emocija, i ponovo pobegli.

Roler-koster – Mnogi ljudi emocionalno se kreću poput roler kostera; gore, dole. U dosluhu su sa svojim osećanjima , ali su ona svuda okolo. Prolazak kroz ovu fazu, u ovom slučaju, odvija se brzo.

“Cunami” – Emocije dolaze u naletima, talasima, velikim i nadmoćnim, tako da se osoba oseća kao da se davi u njima. Kada se plima povuče, shvate da su još uvek živi, i da se osećaju bolje. Do ovakvih stanja dolazi usled potiskivanja bola.

Faza 3: Konstruktivna akcija

Neophodno je pokrenuti se. To će napraviti razliku, a čak i najmanji pomak je značajan. Preduzimanjem koraka vraća se osećaj kontrole, koji se suprotstavlja osećaju nemoći stvorenom kao posledica traume.

Učinite koliko možete. Nijedan čin ljudskosti nije mali. U teškim situacijama treba se okrenuti nečemu bliskom, gde možete dati svoj doprinos. Donirajte krv, pomozite humanitarnoj organizaciji, deci bez roditelja…

Ova faza može izgledati i kao konstruktivno pisanje o onome što ste preživeli, ili stvaranje umetničkog dela na tu temu. Tokom procesa pisanja, umesto na sam događaj, okrenite se sebi. Posmatrajući sa strane, osvrnite se na svoju prošlost, sadašnjost i budućnost i osobu koja ste tada bili i koja želite da postanete. Ispišite svoju priču na intiman način, obratite se sebi kao najvoljenijem biću. Pohvalite sebe za svoju hrabrost, iskrenost, snagu; kroz suze oslobođenja, i osmeh, bez i jednog ograničenja, u potpunoj slobodi, formirajte lik koji će vam u budućnosti ponosno uzvratiti pogled iz ogledala.

Faze dva i tri se nadovezuju- da biste krenuli napred potrebno je da osetite i delujete. Jedno bez drugog je neostvarivo. Emocija i delo postaju snaga koja vas pokreće napred.

Faza 4: Reintegracija

U periodu krize rast može biti i do sto puta brži u odnosu na bilo koji drugi period. Možemo naučiti mnogo toga novog, dubokog, značajnog. Dodatno radimo na sebi i značenju teškog događaja. Oni dovoljno spremni imaju i mogućnost da podele svoju priču, da čuju priču drugog i postanu deo plemena. Lakše će prevazići bol, uz priliku da svoj rast podele.

U ovoj fazi reintegrišemo sebe i svoje vrednosti na novi način. Uvodimo nova značenja u svoj život, uz drugačiji osećaj dragocenosti, jasnoću ciljeva i posvećenost. Dolazak do ove faze počinje prvim korakom – fazom jedan.

Svako ko prođe ovim putem na kraju pronađe novu snagu, dubinu, povezanost.

Iskustvo traume je lom u duši. Kada se upustimo u proces oporavka, poroznost će nestati, a mesto frakture će srasti, i biti jače nego pre.

Slično kao kod drevne japanske veštine restauracije, kintsugi, neka nam životna filozofija bude drugačija- sve naše pukotine i oštećenja deo su naše istorije, uspona i padova. Bilo da smo sami sebe povredili, ili je to bespravno učinio neko drugi, iako pomalo slomljeni, i dalje smo celi, a naše rane oplemenjene.

Ništa manje vredni, ništa manje lepi, stvoreni iznova iz novog rasporeda naših delića. Nesavršenost koja donosi novu lepotu.

Život u nastavku, iako ponekad može izgledati kao adresa kojoj ne pripadamo, doneće i novo jutro, još mnogo puta. Jedno od njih biće ono kada konačno shvatimo da ne samo da smo preživeli, već su i zidovi naše tamnice odavno pali, a od njenih temelja popločali smo put do svoje sreće.